| Chapter 57 |
1 |
Zborovođi. Po napjevu "Ne pogubi!" Davidov. Miktam. Kad je ispred Šaula pobjegao u pećinu.
|
2 |
Smiluj mi se, Bože, o smiluj se meni jer mi se duša utječe tebi! U sjenu tvojih krila zaklanjam se dok pogibao ne mine.
|
3 |
Vapijem Bogu višnjemu, Bogu koji mi čini dobro.
|
4 |
Nek' pošalje s nebesa i spasi me, nek' postidi one što me progone: neka Bog pošalje dobrotu svoju i vjernost!
|
5 |
Ležim usred lavova koji proždiru ljudske sinove. Zubi su im koplja i strijele, a jezik im mač je naoštren.
|
6 |
Uzvisi se, Bože, nad nebesa, slava tvoja nek' je nad svom zemljom!
|
7 |
Mrežu namjestiše stopama mojim, stisnuše dušu moju; iskopaše preda mnom jamu: sami nek' u nju padnu!
|
8 |
Postojano je srce moje, Bože, postojano je srce moje; pjevat ću i svirati.
|
9 |
Probudi se, dušo moja! Probudi se, harfo i citaro! Probudit ću zoru jutarnju.
|
10 |
Hvalit ću te, Gospode, među narodima, među pucima pjevat ću tebi:
|
11 |
jer do neba je dobrota tvoja, do oblaka vjernost tvoja.
|
12 |
Uzvisi se, Bože, nad nebesa, slava tvoja nek' je nad svom zemljom!
|