| Chapter 23 |
1 |
Job progovori i reče:
|
2 |
"Zar mi je i danas tužaljka buntovna? Teška mu ruka iz mene vapaj budi:
|
3 |
o, kada bih znao kako ću ga naći, do njegova kako doprijeti prijestolja,
|
4 |
pred njim parnicu bih svoju razložio, iz mojih bi usta navrli dokazi.
|
5 |
Rad bih znati što bi meni odvratio i razumjeti riječ što bi je rekao!
|
6 |
Zar mu treba snage velike za raspru? Ne, dosta bi bilo da me on sasluša.
|
7 |
U protivniku bi vidio pravedna, i parnica moja tad bi pobijedila.
|
8 |
Na istok krenem li, naći ga ne mogu; pođem li na zapad, ne razabirem ga.
|
9 |
Ištem na sjeveru, al' ga ne opažam; nevidljiv je ako se k jugu okrenem.
|
10 |
Pa ipak, on dobro zna put kojim kročim! Neka me kuša: čist k'o zlato ću izići!
|
11 |
Noga mi se stopa njegovih držala, putem sam njegovim išao ne skrećuć';
|
12 |
slušao sam nalog njegovih usana, pohranih mu riječi u grudima svojim.
|
13 |
Al' htjedne li štogod, tko će ga odvratit'? Što zaželi dušom, to će ispuniti.
|
14 |
Izvršit će što je dosudio meni, kao i sve drugo što je odlučio!
|
15 |
Zbog toga pred njime sav ustravljen ja sam, i što više mislim, jače strah me hvata.
|
16 |
U komade Bog mi je srce smrvio, užasom me svega prožeo Svesilni,
|
17 |
premda nisam ni u tminama propao, ni u mraku što je lice moje zastro.
|