| Chapter 14 |
1 |
Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja.
|
2 |
K'o cvijet je nikao i vene već, poput sjene bježi ne zastajuć'.
|
3 |
Na takva, zar, ti oči otvaraš i preda se na sud ga izvodiš?
|
4 |
Tko će čisto izvuć' iz nečista? Nitko!
|
5 |
Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavljaš neprijelaznu,
|
6 |
skini s njega pogled da počinut' može, poput najamnika da svoj dan uživa.
|
7 |
TÓa ni drvu nije nada sva propala, posječeno, ono opet prozeleni i mladice nove iz njega izbiju.
|
8 |
Ako mu korijen i ostari u zemlji, ako mu se panj i sasuši u prahu,
|
9 |
oćutjevši vodu, ono će propupat' i pustiti grane kao stablo novo.
|
10 |
Al' kad čovjek umre, ostaje pokošen, kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada?
|
11 |
Može sva voda iz mora ispariti i presahnut' rijeke, isušit posvema',
|
12 |
al' čovjek kad legne, ne ustaje više, dok nebesa bude, neće se podići, od sna se svojega probuditi neće.
|
13 |
O, kad bi me htio skriti u Šeolu, zakloniti me dok srdžba ti ne mine, dÓati mi rok kad ćeš me se spomenuti,
|
14 |
- jer, kad umre čovjek, zar uskrsnut' može? - čekao bih te sve dane vojske svoje dok ne bi došao da mi smjenu dadeš.
|
15 |
Zvao bi me, a ja bih se odazvao: zaželio si se djela svojih ruku.
|
16 |
A sad nad svakim mojim vrebaš korakom, nijednog mi grijeha nećeš oprostiti,
|
17 |
u vreći si prijestup moj zapečatio i krivicu moju svu si zapisao.
|
18 |
Vaj! K'o što se jednom uruši planina, k'o što se hridina s mjesta svog odvali,
|
19 |
k'o što voda kamen s vremenom istroši, a pljusak bujicom zemlju svu sapere, tako uništavaš nadu u čovjeku.
|
20 |
Oborio si ga - on ode za svagda, nagrđena lica, otjeran, odbačen.
|
21 |
Djecu mu poštuju - o tom ništa ne zna; ako su prezrena - o tom ne razmišlja.
|
22 |
On jedino pati zbog svojega tijela, on jedino tuži zbog svojeg života."
|